subota, 27.10.2007.
Mom najdražem čudovištu na svijetu :)
Tri godine, dva mjeseca i osam dana - toliko sam imala kad sam postala sekom po drugi put, odnosno srednjom i starijom sekom po prvi put.
S obzirom na moje tadašnje godine, nadam se da imate razumijevanja za to što se ne sjećam trenutka kada je taj mali smotuljak došao doma. Hmmmm... godine možda ipak nisu isprika?
Naime, kada se rodila - ja sam dobila slinavku - i bježanje od tate i odvratne plave tekućine kojom mi je mazao usta ostali su mi duboko urezani u pamćenje, ta je trauma vjerojatno potisnula sjećanje na rođenje sekice.
Sjećam se njenih kolica, plava su bila s bijelim cvjetićima (ili točkicama) - našla su mi se na putu dok sam bježala i bila uzrok tome da još jednom okusim odvratnu plavu tekućinu.
Sjećam se njene benkice - bijele - bila mi je prva pod rukom da njome obrišem to odvratno s jezika....
Moja seka "donijela" mi je slinavku i imala sam dobar razlog biti ljuta na nju, no... iz nekog, meni nepoznatog razloga, ipak mi je bila draga - jednom je prilikom od susjeda dobila naranču. Lijepo se zahvalila i ostala nešto čekati, kad su je pitali što čeka, rekla je "ja imam seku". Na to je dobila drugu naranču. Ponovo je pristojno zahvalila, ali i dalje ostala čekati. Tad su je pitali što sad čeka, pa je rekla "ja imam još jednu seku!" - ko ju ne bi volio?
Mala, ćelava beba brzo je rasla i izrasla u ćelavu curicu. U vrijeme kad joj je kosa počela rasti, ona je postala i dobar partner u igri i pizdarijama koje smo izvodile - sve naše bebe bile su pošišane, one krpene imale su šavove od operacija koje smo izvodile na njima.
Dijelile smo sobu i do kasno u noć skakale po krevetima, tukle se jastucima i mamu dovodile do ludila, oblačile pesa u balerinsku haljinicu i jedna drugoj prepričavale priće i crtiće.
Bile smo zajedno u bolnici, vadile treću mandulu i mama mi je, kao starijoj seki povjerila da se brinem za nju - sjećam se da me je jednom probudila po noći, bile smo zajedno u sobi naravno, da joj se kaka - prošla sam cijeli odjel u bolnici (barem mislim da je bio cijeli - sve je bilo tako veliko, a ja tako mala) tražeći nekog odraslog da joj pomogne, no nikoga nisam našla.
Uspjela sam sama izvaditi seku iz kinderbeta i stavit ju na tutu.
Eh da, s kakanjem je imala problema i jedno ljeto kod bake - baka je kopala po vrtu, a nas dvije smo se igrale - njoj je kakica pobjegla u gaće :) Sama sam ju presvukla i otuširala - kakica mi se malo gadila pa sam joj guzu oprala bakinom spužvicom za pranje kade :)
U vrtiću smo, naravno, išle u različite grupe - ja sam već bila u vrtiću, ona još u jaslicama i morala je spavati više nego ja - no nije htjela... stalno je plakala, a ja kad sam mogla, došla sam uz njen prozor i stajala tamo dok ne bi zaspala.
Onda je došlo doba kad sam krenula u školu, koju godinu poslije krenula je i ona. Iako nam je starija seka bila dosta starija, time i puno pametnija, moja mala seka je uvjek mene tražila da joj objasnim ono što ne razumije - govorila je da joj ja bolje objašnjavam :)
U to smo vrijeme zajedno dobile želju harati po maminim i sekinim ormarima - kad smo doma bile same, jednom tjedno kad nam je škola bila popodne, doma smo imale modnu reviju, natrkeljale bih sve na sebe - prevelike haljine kombinirale smo s prevelikim štiklicama i brdo svakojakog nakita, šminkale jedna drugu, a jednom smo skoro takve otišle u školu. Bile smo si baš lijepe, no susjeda koju smo srele na cesti nije s nama dijelila mišljenje - umila nas je i natjerala da se presvučemo. Mislim da se baš zbog te traume ja ni dan danas ne šminkam.
Pa je mene ćopio pubertet - tu nam više nije bilo tako bajno; dijelile smo sobu i stalno mi je njuškala po stvarima, čitala moj dnevnik i svaku sitnicu cinkala mami; "Mamaaaaaaaaaaaaaaa, Mo'šmislit se zaljubila u Erikaaaaaaaaaaaaa" to joj ni do danas nisam oprostila, čudovište malo sam ju zvala.
A onda je i ona ušla u pubertet.
Ajme, kakvo nam je to razdoblje bilo; puno suza, a bome i krvi od razbijenih usnica, potrganih brava i razbijenih prozora... cccc... ali, seke ko seke; kad bi nam nešto zaprijetilo, kao mama na primjer, postale bi najbolje partnerice u borbi protiv zajedničkog nam "neprijatelja".
Kako su se hormoni počeli stišavati, tako su i naše svađe bivale rjeđe, a prijateljstvo dublje.
Počele smo ličiti jedna drugoj, pa su nas novoupoznati ljudi ispitivali jesmo li blizankinje, prihvatile smo tu foru i sam se počele predstavljati za blizanke - to je prolazilo sve dok ona nije otišla u visinu, a ja u širinu i prvi put ofarbala kosu u crveno... khm, boju mrkve, da budem precizna :(
No, barem su nam glasovi ostali slični pa smo to još dugo godina koristile da bi preko telefona zezale sve koje smo znale i predstavljale se kao da smo ona druga - jedini koji je kužio razliku bio je naš tata. To mi je i dan danas čudno s obzirom da se s njim nismo baš često čuli.
I onda smo narasle - život kao život, malo nas je razdvojio. Ja sam se zaposlila i odselila, ona studirala...
Uz sve svoje brige i obaveze ipak nalazimo vremena jedna za drugu.
Vremena da se zajedno smijemo, ali i da plačemo, da tješimo jedna drugu i da si budemo potpora.
Iako smo se znale gadno svađati - danas, kad razmišljam - baš ništa ne bih mijenjala. Sve što smo zajedno prošle imalo je velikog utjecaja na to kakve smo danas, a nismo ispale loše, i od sveg srca sam zahvalna što je baš ona moja sestra.
Draga moja seko,
sretna sam što si moja,
sretna sam što si baš takva kakva jesi,
sretna sam što si mi baš ti došla prije 26 godina.
Za rođendan ti poklanjam sebe; svoju ljubav, svoje vrijeme, svoje prijateljstvo, uvijek i zauvijek bit ću tu za tebe, al ne brini, dobit ćeš i čokoladu!
Najdraža, sretan ti rođendan!
- 08:00 -
Molim, bez stida, srama i ustručavanja (13) - Pali printer! - Permalink