petak, 20.07.2007.
Ne daju mi auto :(
Danas bih s prijateljicama trebala ići na more.
Naravno, iskrsnuo je problem.
Jednoj auto već dugo nije bio na servisu i nije preporučljiv za dugu vožnju. Drugoj je auto već danima kod mehaničara. Mehaničar se uopće ne javlja, pa brijem da joj je auto kidnapiran.
Pitam Eru za našu Vektru - veli mi da nekaj lupa. :(
Hm.
Ok. Ići ćemo nas tri i autobusom ako treba. Dvjema je to prijeko potreban odmor od pelena, hranjenja, izbijanja zubića, ali i prilika da tatama pokažemo što znači biti doma s malom bebom.
Trećoj to dođe kao uvod u djevojačku.
Samo, mi bi rađe išle autom - i jeftinije je i praktičnije - a auta ni za lijek (iako, ne znam što bi se autom moglo liječiti).
Zovem jučer mamu. Kobna pogreška.
"Mama, ideš kam za vikend, mislim, treba li ti auto?"
"Što, treba tebi? Pa nema problema, nikam neću ići"
"E, super, mama! Hvala! Hvala! Znaš, idem s curama malo na more..."
"ŠTO? E, za to ti ga ne dam!"
"?????"
Mame ko mame, zauvijek ostajemo njihovi mali, bedasti klinci.
"Ali, mama..."
"Ne! Ja iz solidarnosti neću nikam ići za vikend. Auto će biti pred kućom. Možeš ga vozati po Zagrebu. Ali ti ga ne dam za na more... Pa znaš li kako ti luđaci voze... pa vidiš ti što se sve događa....? Ne, ne dam ti ga... da vam se nešto desi meni bi bile na savjesti..."
Loš tajming, rekli bi. Par minuta prije no što sam ju nazvala razgovarala je sa svojom kolegicom o njenom upravo punoljetnom sinu koji želi auto.
"Ali, mama, ja nisam friški vozač... odgovorna sam i zrela..."
"Ne dolazi u obzir! Dođite svi skup meni na vikendicu, odvest ću vas na bazene..."
"Ali, mama, to nije isto... Ma nema veze...Ajde, pusa... :*( šmrc"
Plus što mi je uvalila osjećaj grižnje savjesti što ostavljam bebača na dva dana.
Niš, šaljem poruku starijoj seki "Pliz, ajd mi posudi auto prek vikenda..."
Zove "Joj, Mo'šmislit, ne usudim ga se tebi dati...."
Tijekom razgovora zaključila sam da se više brine za auto, nego za mene. Rekla je "Ajd, da je yugić...." Al, ona više nema yugića. Ona danas vozi Spark.
Eto. Moja mama i moja seka nemaju povjerenja u moju vožnju.
Ja, priznajem, imam problema s parkiranjem i rikvercom, al ovo ostalo mi baš leži. Osim toga, idem s dvije iskusne vozačice kojima mogu prepustiti volan u kritičnim situacijama. Ali, eto...
Moram li reći da su mama i seka gore vozačice od mene?
Mama je vozač tipa "boli me špaga" - ulazi u zabranjeni smjer s isprikom "kraće je... pa nema nikoga...", a kad je zgrebala nečiji auto na parkiralištu rekla je "Ko mu kriv kad se stao tako blizu mene". Užas.
A seka? I nakon dvije godine, Sparka još uvijek vozi kao Yugića. To se ne da opisati, to se mora doživjeti. Mogu samo reći da će vas u autu, s njom za volanom, ziher obliti znoj i po najhladnijoj zimi. Apaurin za putnike - obavezna oprema.
Naravno, ništa od tog nisam smjela iskoristiti kao argument.
Velim, nisam najsjajniji vozač, ali obzirna sam prema drugima, stalo mi je do svog i tuđih života, svjesna sam svojih mogućnosti, al eto, auto smijem voziti samo po Zagrebu.
(Pauza. Idem promijeniti jednu pokakanu pelenu).
I što sad?
Je l' vi kužite kako sam ja odgovorna?
Mogle bi ići s autom koji već dugo nije bio na servisu. Mogle bi ići i sa Vektrom u kojoj nešto lupa. Ne idemo daleko, cca. 3 sata vožnje, uključujući i stajanja kako bi se auto malo odmorio. To je put koji ti auti ionako svaki dan pređu. Ali, eto, odgovorna kakva jesam, htjela sam noviji i sigurniji auto. No, moje to ne kuže.
Eto.
Ja se sada idem spremati.
Danas idem na zasluženi odmor, pa makar i autobusom.
- 09:25 -
Molim, bez stida, srama i ustručavanja (7) - Pali printer! - Permalink